Displazija kukova kod pasa

Displazija kukova (lat. dysplasio coxae) je genetski predodređena razvojna nepravilnost u građi kukova. To je najčešća nasledna ortopedska bolest u pasa. Javlja se, kako u čistokrvnih, tako i u ukrštenih i mešanih rasa, iako u nekih rasa pasa se statistički gledano, pojavljuje s većom incidencijom. Kod mačaka se javlja retko, s najvećom učestalošću u Maine Coon pasmine. Displazija kukova je najraširenija ortopedska bolest pasa svih rasa, koja uzrokuje upalu zglobova i sekundarno osteoartrozu, što vodi ka različitim stepenima kliničke manifestacije bolesti. Nepravilan razvoj zgloba kuka najčešće se pojavljuje obostrano. Javlja se u različitim intezitetom labavosti i nestabilnosti kukova, promena okolnih mekih tkiva, posledičnim progresivnim degenerativnim promenama s malformacijama glave bedrene kosti i zglobne čašice. Genetski uzrokovan brz rast koštanog dela kukova u ranoj fazi rasta i razvoja lokomotornog sistema životinje nije dovoljno učvršćen potpornim mekim strukturama, što rezultira nestabilnošću kukova i posledično uzrokuje degenerativne progresivne promene u građi zglobova. Displazija kukova je bolest koja isključuje životinju iz daljnjeg selekcijskog uzgoja, ugrožava kretanje pacijenta, uzrokuje bol i nelagodu što smanjuje kvalitet života pacijenta. Dijagnostika displazije kukova bazira se na kliničkoj slici, ortopedskom pregledu i radiološkoj dijagnostici.

Klinička slika displazije kukova vrlo varira, od blago primetne nelagode pri kretanju ili ustajanju, pa do do ozbiljnih akutnih ili hroničnih bolova. Klinički znaci bolesti dele se u dva oblika. U mladih pacijenata, tipično između 5 i 12 meseci starosti, pojavljuje se juvenilni oblik kliničke slike. Klinički gledano, u toj fazi bolesti pacijenata s prisutnom nestabilnošću kukova, primetno je nevoljno ustajanje, većinom sedenje, nevoljno igranje izbegavanje trčanja i hoda stepenicama, nespretno skakanje. Hod zadnjim nogama je nestabilan sa zanošenjem zadnjeg dela tela, Često se može primetiti predvođenje obe zadnje noge istovremeno poput kretanja zeca, pa se takav način kretanja naziva zečji hod (eng. „Bunny hopping“). Bol koja se pojavljuje rezultat je istezanja i delom trganja zglobne čahure, ligamenta, posledičnog sinovitisa, mikrofraktura ruba svoda acetabuluma, a manifestuje se obično kao nagli nastup hromosti jednom ili s obe zadnje noge. S vremenom usled razvoja periartikularne fibroze labavost kukova slabi zbog čega navedeni simptomi bolesti postaju blaži ili čak nestaju. U drugoj fazi displazije kukova ili hroničnoj formi bolesti simptomi jako variraju od jedva primetnih do očito izraženih. Simptomi bolova hronične faze bolesti posledica su degenerativnih osteoartrotičnih promena različitih intenziteta. U ne malog broja pasa, ova faza bolesti otkriva se kao sporedan nalaz prilikom radiografske pretrage indicirane iz drugog razloga. Ipak, usled spore progresije degenerativnih promena, simptomi, posebno u poodmakloj dobi pacijenata postaju jače izraženi i sa sve kraćim intervalima prolaznih poboljšanja. Obično se nalazi teško ustajanje pacijenta, posebno 16 nakon odmora ili nakon većih naprezanja u kretanju, nevoljnost u kretanju, posebno u trčanju, izbegavanje skokova te pojava hromosti različitog intenziteta s izmenjivanjem boljih i lošijih faza.

U slučajevima kada se displazija kukova dijagnostikuje u ranoj fazi i dobi pacijenta, kada još nije došlo do pojave osteoartrotičnih promena, moguće je odgovarajućim hirurškim intervencijama umanjiti progresiju bolesti.

Lečenje je neizvesno i sa ograničenim uspehom. Konzervativno lečenje uključuje: ograničeno i kontrolisano kretanje, primenu lekova , regenerativnu medicinu korištenjem matičnih čelija, smanjivanje telesne mase, fizikalnu terapiju.

U slučajevima kada se displazija kukova dijagnostikuje u ranoj fazi i dobi pacijenta, kada još nije došlo do pojave osteoartrotičnih promena, moguće je odgovarajućim hirurškim intervencijama umanjiti progresiju bolesti. Hirurško lečenje se preduzima  u okviru mera prevencije razvoja bolesti i simptoma u mladih životinja, ukoliko se konzervativnim načinima lečenja ne postignu zadovoljavajući rezultati i u slučajevima kada težim oblikom osteoartroze opterećena životinja trpi hronične bolove i ne može uspostaviti zadovoljavajući kvantitet i kvalitet kretanja